Nakon konačne propasti turske okupacije na ovim prostorima, koja je trajala preko četiri stoljeća, počela je kod pokorenih naroda jačati svijest o nacionalnom identitetu. Poraslo je zanimanje za bosanskom državnošću prije pada Kraljevine i za kulturnim vrednotama koje su se gajile prije pada pod osmansku vlast. Stoljeća mraka u kulturnom i društvenom životu Bosne odjednom su nestala, a puk se našao na vjetrometini. Dezorijentiran, bez neposredne veze sa kulturnom tradicijom i načinom njenog izražavanja, narod je tražio oblike koji će se oslanjati na dostignuća prije vjekovnog zatiranja prosperitetne bosanske države. Kod žitelja Bosne sada se javila strastvena želja za kulturnim životom i drugim nacionalnim ispoljava- njima. Kulturni vakuum od preko četiri stotine godina uništio je sjeme i oblike kulturne emanacije. Preko četiri stotine godina nametao se način života i izražavanja koji je bio stran europskim kulturnim dosezima i stremljenjima.

Austro-Ugarska nije mnogo marila za razvijanje kulturnog i sportskog života u Bosni. Nije blagonaklono gledala na okupljanja, jer su ona mogla dovesti do stvaranja zajedničkih procjena i raspoloženja na uštrb Monarhije. Društvene prilike nakon ukinuća osmanske vlasti zahtijevale su različite vidove socijalnog ispoljavanja. Bosanski su ljudi sada imali priliku da se iskažu na svim poljima, koja su im stoljećima bila nedostupna. Mada pretežno nepismeni, htjeli su ispoljiti emotivni naboj koji je stoljećima u njima tinjao. Prvi poticaj za to dao je razvoj industrije. Za tu privrednu granu Bosna je imala resurse koji su nadilazili mogućnosti zemalja u okruženju. Osim toga, bogata rudnim i šumskim blagom bila je meta brojnim ulagačima.

Jačanje industrije, trgovine i prometa stvaralo je mogućnost grupne svijesti kod bosanskih ljudi, te njihovo strukovno, lokalno i nacionalno udruživanje. Stvaraju se strukovni savezi koji su imali svoja okupljališta i poticali osnivanje sindikalnih, kulturnih i sportskih organizacija. Uz te saveze otvaraju se knjižnice, čitaonice, tamburaški zborovi, diletantske sekcije i grupe, nogometni, biciklistički i omladinski klubovi, te razna humanitarna društva i udruge. Neovisno o strukovnim savezima, ali ponekad u tijesnoj vezi s njima, organiziraju se i društva s nacionalnim obilježjma.

U Sarajevu se 1902. godine osniva „Napredak“ hrvatsko kulturnoprosvjetno društvo.Cilj društva bio je promicanje hrvatske kulture i tradicije među bosansko- hercegovačkim Hrvatima, školovanje djece i omladine i podizanje opće kulturne razine. „Napredak“ je u početku vodio brigu o smještaju i izdržavanju hrvatske djece koja su izučavala razne zanate, a od 1905. godine pomaže školovanje đaka u srednjim i visokim školama u inozemstvu.

„Napredak“ je bio dobro organizirano društvo, u njegovom dugogodišnjem radu nije bilo velikih padova niti rasula. Između dva rata „Napredak“ je bio pod znatnim utjecajem Hrvatske seljačke stranke, kao uostalom cjelokupna hrvatska javnost u Bosni i Hercegovini.

Unatoč kasnijim političkim utjecajima, „Napredak“ je nastavio sa svojom osnovnom zadaćom
– školovanjem hrvatske djece i širenjem kulture među bosansko-hercegovačkim življem. Među stipendistima „Napretka“ bilo je ne samo Hrvata, nego i drugih nadarenih mladića. Stipendisti „Napretka“ su među ostalima bili nobelovac Milan Prelog, Ivo Andrić, Ismet Mujezinović..., od Jajčana Smail Hasić u školskoj godini 1913/14.

Godinu dana nakon osnivanja „Napretka“ u Sarajevu, osnovano je društvo „Stjepan Tomašević“ u Jajcu kao ogranak „Napretka“. Društvo je brzo prihvaćeno i steklo ugled u cijeloj Bosni i Hercegovini. Uskoro je formiran tamburaški i pjevački zbor, folklorna i druge skupine je imalo svoj statut. Za instrumente i folklorne nošnje pridonijeli su svojim prilozima brojni sponzori. Sudjelovati u radu „Tomaševića“ bilo je pitanje prestiža i ugleda.

U okviru „Napretka“ postojao je pododbor „Hrvatska žena“. U Jajcu je taj pododbor okupljao hrvatske žene i uključivao ih u razne kulturne aktivnosti. „Tomašević” je posjedovao vlastitu zgradu, koju su, kako sam već prije pisao, podigli trapisti 1903. godine, sa dvoranom za priredbe i konferencije i prostorijama za rad Društva. Administrativne poslove Društva obavljali su amateri, koji nisu krili zadovoljstvo na časti koja im je ukazana. Uprava i drugi odgovorni funkcioneri javno su birani na godišnjim skupštinama. U rad Društva aktivno se angažirao i jajački franjevački kler.

U prizemlju se nalazila kavana i čitaonica, gdje su se okupljali građani Jajca, a prihodi kavane išli su za izdržavanje Društva. Tu se pored kave moglo dobiti čaj i malo alkoholno piće. Na stolovima su ležale novine na posebnim stalcima za lakši pregled. Priredbe „Tomaševića” bile su vrlo dobro posjećene i na visokoj organizacijskoj i kulturnoj razini. Priređivani su prigodni balovi, maskenbali, koncerti i dramske predstave.

Redovite su bile “čajanke”, kada su majke pratile svoje kćeri na ples i dok su djevojke plesale, majke su pile čaj. Nakon “igranke”, kako se zvalo plesno veče, majke su pod budnim okom vodile kćeri kućama.. Nakon Drugog svjetskog rata tendencija nenancionalnih obilježavanja odnosila se i na hrvatsko društvo Napredak. Djelatnost se polako ugasila, a kulturno društvene aktivnosti preuzelo je KUD “29. Novembar“.