Indeks Članka

Nikola Šop


Nikola Šop, jedan od najpoznatijih stipendista Hrvatskog kulturnog društva Napredak. U Čast ovom pjesniku Napredak u Jajcu svake godine organizira jednu od najznačajnijih književnih manifestacija u Bih, Šopove dane na Plivi.

Nikola Šop jedna je od središnjih pjesničkih osobnosti hrvatske poezije 20. Stoljeća. Rođen je 19. Kolovoza 1904. U Jajcu. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, gimnaziju u Banjoj Luci i Beogradu, gdje je i diplomirao komparativnu književnost. Radio je kao profesor latinskog jezika i kao prevoditelj u Beogradu. Od rata živi u Zagrebu razvijajući bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Umro je u Zagrebu 2. Siječnja 1982.

Skroman Šopov životopis, tih i samozatajan, bez velikih događaja i potresa, dobar je uvod u njegovu poeziju, barem onu prve faze koja traje do pedesetih godina. Od prve pjesničke zbirke Pjesme siromašnog sina (1926) do, zaključno, Tajanstvenih prela (1943), Šop je izgradio osebujan pjesnički svijet malih stvari, običnih zbivanja i skromnih istina, svijet oskudice, poniznosti, plahosti, tišine i jednostavnosti. U hrvatskoj književnosti zacijelo nema pjesnika koji je s toliko prostodušnosti i neposrednosti progovorio o tzv. »prizemnoj egzistenciji«: o čovjekovim svakodnevnim brigama, o običnim predmetima koji ga okružuju, o životinjama i skromnim interijerima. Šop pjeva o napuštenoj kući, o šumu pšenice, o kišobranu i naočalama svoje bake; on tuguje za starim cvrčkom, moli se za psa čuvara, piše baladu o školskoj klupi i staroj svjetiljki. Međutim, iza tog svijeta običnosti, iza prividnog banaliteta sluti se uvijek neki viši, skriveni, transcendentni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskog reda: sve ima svoje unaprijed utvrđeno mjesto i svoju vrijednost u univerzalnom poretku.

U Šopovu profanu svijetu nema mjesta za patetiku, povišene tonove, velike tragedije i lomove. »Junaci« su njegove kontemplativne lirike prosjaci, siromasi, stari profesori, slijepi raznosači novina, sluškinje i predilje. Šop je, uostalom, napisao jedinstvenu Pjesmu najmanjem čovjeku, »malenu i pognutu«, kome mogu i vrane iščupati jedini zalogaj. Nema u tim stihovima gorčine, ni prkosa, ni prosvjeda, iako je lirski subjekt uvijek na trani malih ljudi, poniženih, klonutih i odbačenih. On je njihov zastupnik i povjerenik; on ih sluša i razumije. Ali u njegovu je svijetu sve već unaprijed zadano, odnosi su određeni i ništa se nemože promijeniti. Takva duhovna sklonost dovodi ovog pjesnika u vezu s učenjem Franje Asiškoga i s njegovom koncepcijom religioznosti kojoj je u osnovi pokornost, blagost, djetinjaska vjera, skrušno prihvaćanje pojava u zbilji, asketizam, pohvala siromaštvu, osobno obraćanje i razgovor s predmetima te zajedništvo svih živih bića na zemlji. Upravo to zajedništvo provodni je motiv Šopova pjesništva, au tom tematskom krugu potrebno je posebno skrenuti pažnju na pjesme posvećene životinjama te neobičan pokušaj da se duhovno i božansko prenese u svefu animalnog (San magardi, Molitva za starog psa čuvara, Panegirik pijetlima, Mladić bdije kraj mrtva pijetla, Vunena pastorala).

Po srijedi je statična lirika , lirika naive, »mrtve prirode« i čvrsto fiksiranih slika: pognute vrbe, mrtva baka, stavljeni predmeti, napuštena kuća, trošni krov, postelja, starinarnica, mrtvi mlinovi. Ugođaj je sjetan, produhovljeni i pomalo mističan. Takvoj lirskoj dispoziciji odgovara i izraz: jednostavan, »običan«, bez ukrasa i retoričkih bravura, ujednačena ritma te uporaba vezanog stiha. Smjena pjesničkih pravaca, raznih umjetničkih »izama«, između dva rata ostavila je malo tragova u Šopovoj lirici: ostao je dosljedan svome poetskom rukopisu koji je u znaku smirenosti, spontanosti, mjere i harmonije. Utjecaj lirike Prancisa Jammesa, koji se često pominju u vezi sa Šopovom lirikom, svakako postoji, ali ga netreba prenaglašavati: prije su posrijedi duhovne srodnosti i zaokupljenosti, a ne puko nasljedovanje poetike žamizma.

U svojoj najboljoj pjesničkoj zbirci Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira »čedni katolicizam« (Frangeš), očovječuje Isusa, dovodi ga među ljude i životinje, vodi ga u krčmu, promatra ga kako večera ili čita novine. I Isus se savršeno uklapa u njegov svijet malih ljudi i običnih predmeta: on nije doša na zemlju da opominje, presuđuje, ili da se osvećuje. Naprotiv, on je tu da sluša, razumije, da bude čovjeku drug i da podijeli s njim svakodnevne brige. Pokazuje to već i njegova vanjska simbolika koja je u znaku svojevrsne »božanske antropologije«: Isusnosi šešir i aureol, tj. združuje u sebi i ljudsko i božansko, egzistencijalno i esencijalno, tjelesno i duhovno. Pjesnik kršćanskog milosrđa, praštanja, skrušenosti i nade – Šop svoga Isusa demistificira i stavlja u središte svakodnevne ljudske drame.

 U drugoj fazi svoga stvaralaštva Šop čini radikalni tematski zaokret: od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće se svemirskim prostorima, čistoj imaginaciji i spoznaji nepoznatih svjetova (Kuće u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije, Dok svemiri venu). I Pjesnik je, osjetivši »dosadu zemljaske poezije«, odjednom zaokupljen kozmičkim silama, predjelima beskonačnosti, bestežinskim stanjima, bezvremenošću, lebdenjem, vrtlozima praznog prostora. U pjesmama se osjeća grčevit napor da se prevlada poetskatopografijaeuklidovskog prostora i ocrtaju konture jedne nove lirske »geometrije« svemirskog propadališta, bezličnosti, sveprostornosti, »posvudnosti« i fluidnosti. Paralelno teče i drama poezije, borba za izraz, dinamika imaginacije: traganje za novim riječima koje bi, kako je sam jednom prilikom rekao, morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Tako Šopova poetska kozmička mapa otkriva i bezdan vlastitog bića: put u nutrinu, u »nedoživljene samoće«, u unutarnji svemir. Promatrano dijakronijski, Šopove poeme nastavljaju svemirske uzlete Kranjčićeva i Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unose i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i orginalnu simboliku.

Vrijeme je neprekidno radilo u prilog Šopovoj lirici. Bio je, doduše, u kritici brzo zapažen i hvaljen, ali djelovao je nekako u drugom planu, izvan pomodnih pjesničkih struja i tendencija. Ivo Kozarčanin je još 1935.godine napisao o »poeti Šopu« da je »nevidljiv« i da se »neprisopodobivao malo zna o njemu, u omjeru prema njegovoj velikoj vrijednosti koja viče iz njega«. Danas smo svjesni njegove velike vrijednosti i svrstavamo ga u sam vrh suvremene hrvatske poezije.

-          Godine 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.